Samo u jedom danu Napolitanci su naručili i pojeli 60 hiljada pica, nakon sto je italijanska vlada, u okviru popuštanja mera zabrane zbog epidemije odobrila da picerije mogu da dostavljaju jelo na kućnu adresu.

Narudžbina je bilo toliko da su picerije morale da prave listu čekanja, a najtraženije su bile pica Margarita i Marinara, koje su i najjednostavnije po sastavu.

Impresivan rezultat, čak i za Napolitance, utoliko više, što je radilo između 30 i 40 posto ukupnog broja picerija u gradu, pekle su samo one koje su uspele na vreme da dezinfikuju radni prostor, posle odluke da je rad picerija ponovo dozvoljen.

Iz Napulja je stigla i vest da je lokalni vlasnik picerije Eriko Porcijo pokrenuo humanitarnu akciju pod nazivom “Jedna korona pica”. Cilj akcije je da se svaki dan isporuči najmanje 50 pica pojedincima ili porodicama koje nemaju para.

Pica, jedno od najpoznatijih svetskih brzih jela, bila je jelo siromašnih u južnoj italijanskoj pokrajini Kampanja.

Prema nekim istoričarima, pica je rođena još u vreme antičkog Rima, kada su vojnicima koji su ratovali za carstvo, davali brašno i još neke namirnice, a oni su morali sami da se snađu kako da od toga što dobiju naprave jelo.

Testo pice bilo je za njih zamena za posudu, tanjir iz kojeg su jeli. Svetsku slavu pica je stekla u Americi, osamdesetih godina, gde su počeli da je prave i prodaju siromašni italijanski emigranti.

Osamdesetih godina “kao slavna”, pica se vratila u domovinu.

Picerije su postale omiljeno mesto porodičnog izlaska na ručak, i od prvih najjednostavnijih i po sastojcima najsiromašnijih, lista pica se proširila na više od stotinu.

Gotovo svaka italijanska regija ima neku svoju, posebnu picu.

To je jelo koje se jede gotovo svugde u svetu, ali dobri poznavaoci tvrde da onome ko jednom okusi picu u Napulju, više nijedna neće biti dovoljno dobra ni ukusna. Specifičnost joj daje testo, koje mora biti u isto vreme tanko, hrskavo, ali ne i tvrdo, a sastojci samo dodaju ili oduzimaju ukus i kvalitet ovom jelu.